Kilimanjaro (5895m) - 09.2008.

DAN PRVI utorak, 2.9.2008

 

Došli smo u splitsku zračnu luku nešto prije 13 h. Tu smo se po prvi put susreli sa svih dvanaestero članove ove ekspedicije. Nakon kraćeg razgovora i kave otišli smo na predaju prtljage i carinsku prijavu kamere i fotoaparata.

 

Avionom Croatia Airlinesa poletjeli smo iz Splita u 14:45 Airbusom A 320. U Frankfurt smo sletjeli u 17:05, gdje smo potražili šalter njemačkog avioprijevoznika Condor koji nas je trebao odvesti u Afriku. Nakon što smo potvrdili karte i prtljagu (poslije se ispostavilo da nismo prijavili 3 putne torbe koje su u Afriku stigle sa 3 dana zakašnjenja), malo smo prošetali po velikom frankfurtskom aerodromu i za Afriku poletjeli u 20:45 s ogromnim Boeingom 767. U avion se ukrcalo oko 250 putnika. Avion, iako velik, za ovako dugo putovanje pokazao se kao neudoban i tijesan, a pivo u avionu je koštalo 3€.

DAN DRUGI srijeda, 3.9.2008.

Na aerodrom Kilimanjaro sletjeli smo u samo svitanje u 5:52 po lokalnom vremenu.


Prvo što smo primjetili po izlasku iz aviona bili su težak zrak i visoka vlažnost, ispunjeni jakim mirisima barskih trava. Odmah po dolasku smo stali u red za izdavanje viza koje su nas koštale 50$ po osobi. Formulare za popunjavanje podataka smo dobili još u avionu. Svi pokušaji da se javimo kući mobitelom nisu uspjeli, uspio je jedino Milorada Kujundžića, koji je imao mobilni broj iz Hrvatske.

Na kraju se to pokazalo dobro, jer smo za 2$ kupili prepaid kartice sa brojem mobitela. Za 10$ mogli smo obaviti 10-tak prosječnih poziva kući, što je u konačnici nekoliko puta jeftinije nego da smo koristili svoj broj u roamingu.

Nakon što smo sredili vize, krenuli smo po stvari koje su već odavno kružile na pokretnoj traci. Nakon preuzimanja stvari uspostavilo se da nedostaju 3 torbe – Mario Čutura je ostao bez jedne, a Boris bez obje svoje torbe. U jednoj od njih je bila kompletna medicinska oprema za cijelu ekipu. Nakon prijave u uredu za nestalu prtljagu i uz obećanje da će torbe vjerojatno sutra stići iz Frankfurta, uputili smo se na izlaz iz aerodroma.

Već se bilo razdanilo. U tom ekvatorijalnom području naglo se smrkne a isto tako naglo se i svane. Dan i noć su podjednako dugi i prelaze iz jednog u drugo kao da ugasite i upalite svjetlo. Na parkiralištu su nas dočekala 2 stara Toyotina kombija. Nisu djelovala nimalo obećavajuće. Potrpali smo opremu, ukrcali se i krenuli prema gradu Moshiju, gdje se nalazio naš hotel Kindoroko. Vožnja je trajala 50-tak minuta i iskoristili smo je za prvo razgledanje Afrike.

Hotel na prvi pogled i nije izgledao nešto posebno. U sobe nismo mogli ući jer gosti još nisu izašli iz svojih soba. Poslije smo shvatili da su gosti morali davno izaći jer je avion koji je nas dovezao nakon sat vremena kupio putnike za povratak. Problem je u tome što se osoblje nimalo nije žurilo da u međuvremenu pospremi i namjesti sobe za nove goste. Zbog toga smo stvari privremeno ostavili u jednu pomoćnu prostoriju, a mi smo otišli na doručak. Kada smo ušli u restoran ubrzo nam je bilo žao što smo ogladnjeli. Dočekao nas je doručak od nekoliko kriški pečenog krumpira, kruha i mango soka. Iduće dane koje smo proveli u Kindoroku jelovnik za doručak se nije mijenjao: pečeni krompir, grah, kukuruzni uštipci, maslac, marmelada, lubenica,naranča, sok od manga.

U 10 sati otišli smo u svoje dvokrevetne sobe. Penjali smo se stepenicama kroz uske hodnike. Morali smo biti pažljivi jer nijedna stepenica nije bila iste visine.


Sobe su imale skromno opremljen WC, kupaonicu s kabinom za tuširanje i umivaonikom. Iznad kreveta su visjele smotane mreže protiv komaraca. Ni ostale stvari u sobi nisu baš blistale: polupan vodokotlić, paravan za tuširanje odavno sazrio za zamjenu, prašina po žaluzinama kupatilskog prozora...

Gotovo redovito smo tijekom boravka u hotelu morali upozoravati osoblje da nedostaju ručnici, sapun ili toaletni papir. Nakon što smo malo odspavali uputili smo se u grad nešto pojesti.

Grad Moshi sa svojih 35.000 stanovnika, smješten u podnožju Kilimanjara, već se uveliko prilagodio turizmu. Naš hotel Kindoroko je smješten u centru, na glavnoj prometnici koju smo mi zvali Ilica.

S glavne terase na vrhu odlično se vidio Kilimanjaro. Izlaz iz hotela vodi izravno na ulicu. Četiri Masaia su tu kao osiguranje. Mladići sa svojih 20-tak godina s tradicionalnom odjećom i štapom u rukama čuvali su prostor u hotelu i ispred njega.

Grupno smo se uputili prema središnjem dijelu grada u kojem su smještene banka, mjenjačnica i pošta. Na putu do tamo pratili su nas lokalni dripci. Svaki od njih je gledao kako se okoristiti. Nudili su sve i svašta: suvenire, majice, šešire, a svraćali su nas u lokalne radnje od čijih vlasnika su vjerojatno dobivali određenu proviziju. Teško nam je bilo naći neki restoran koji je ulijevao povjerenje. Odlučili smo se za jednu vrtnu terasu i pomno smo pratili što su turisti jeli te smo naručili roštilj i pomfrit. Konobar, koji je shvatio da smo tek stigli, uspio je naplatiti 40% više nego što smo potrošili.


Nakon ručka smo otišli promijeniti dolare u tanzanijske šilinge. Ispred mjenjačnice smo brojili novce koje smo odlučili promijeniti. Kada je radnik u mjenjačnici vidio da ćemo mijenjati kod njega, izišao je vani i upisao novi tečaj dolara na ploči ispred mjenjačnice. Ne treba ni napominjati da je bio nepovoljniji.

Noć u Moshiju pada oko 18:30, nakon čega ulice brzo opuste. Ostatak večeri proveli smo na balkonu hotela uz pivo i konzerve od tunjevine. Pivo je domaće i nije tako loše, a zove se Kilimanjaro. Osim piva, u gradu se može kupiti i voda u bocama. Preporuka je da se iz zdravstvenih razloga jedino takva voda koristi za piće. Naravno, voda se također zove Kilimanjaro.

DAN TREĆI četvrtak, 4.9.2008.

Oko pola devet smo se našli na doručku. Nakon doručka imali smo sastanak sa predstavnicima agencije Chanelom i Gloriom. Agencija Kindoroko je bila odgovorna i za samu organizaciju uspona na Kilimanjaro. Nakon toga smo krenuli u obilazak grada. Krenuli smo prema tržnici gdje nas je čekalo živopisno okruženje: radnje načičkane svakojakom robom, afroglazba je svirala na svakom uglu, a pogled je plijenila svakojaka roba na štandovima.


Trgovci su nas stalno potezali za rukav. Ljudi su uglavnom bježali ispred kamere. Neki su čak galamili i prijetili kada smo ih snimali, ali svi su u uglavnom tražili novac za snimanje.


Na svakom koraku smo mogli vidjeti ulične krojače - za obrt je dovoljna samo šivaća mašina. Teško smo se nosili s uličnim prodavačima i prosjacima. Nailazili smo na masu gulikoža i trebali smo biti krajnje oprezni na svakom koraku. No ako ste dobri u pregovaranju i cjenkanju, suvenir sa početnom cijenom od 50$ možete kupiti za 5$.


Oko podneva smo se vratili u hotel te smo za ručak naručili piletinu sa rižom ili bolonjeze. Trudili smo se uglavnom jesti termički obrađenu hranu kako bi izbjegli probleme sa probavom. Naravno, za jelo se trebalo načekati jer nema žurbe u Africi.

Za vrijeme ručka našoj simpatičnoj konobarici Mary fra Šime je preporučio jedinog momka iz naše ekipe – Božu iz Bučića, koji tada nije bio sa nama. Mary se smijala i svojoj prijateljici na svahiliju ponavljala: Bozo,Bozo, … Po Božinu dolasku uspjeli smo napraviti njihovu zajedničku fotografiju. Uglavnom smo dijelili mišljenje da bi se Mary lijepo uklopila u Novom Travniku.


Poslije ručka posjetio nas je don Velimir Tomić, svećenik mostarsko-duvanjske biskupije i misionar u Tanzaniji. Don Velimir je čovjek iznimne energije a izgledom podjeća na Bob Marleya. Njegova misija se nalazi u mjestu Karatu u blizini Ngorongoro kratera.

Popodne smo ponovo otišli malo u grad. Neke od uličnih prodavača već smo znali po imenu. Na kiosku smo kupili kartice za mobitele od domaćeg operatera Vodacom. Minuta razgovora s našom zemljom košta 1$, a poruka košta 330 centi. Puno jeftinije nego da smo u roamingu!


Uvečer smo pripremili opremu koju ćemo ponijeti sa sobom na Kilimanjaro. Ostatak opreme smo ostavili u jednoj prostoriji u hotelu. Prostorija je navodno uvijek pod ključem. Bez obzira na to, velika je vjerojatnost da ćete ostati bez pokoje sitnice, a sigurno bez novca ako ga ostavite među tim stvarima.

Nakon toga smo se ponovno našli na terasi hotela i uz pivo uživali u ugodnoj afričkoj noći te sa nestrpljenjem iščekivali sutrašnji dan.

U 19:30 Boris i Maćan su otišli na aerodrom po izgubljene stvari koje su trebale stići tu večer KLM-om iz Amsterdama. Nažalost, vratili su se praznih ruku uz obećanje da će stvari doći sutra. Bili su vrlo nervozni, što je razumljivo jer je ujutro trebao započeti uspon na Kilimanjaro. Odlučili su da neće sutra krenuti sa ostatkom ekipe nego će uvečer ponovo otići na aerodrom po stvari. U tom slučaju će krenuti

na uspon sa danom zakašnjenja te će za jedan dan odraditi dvije dnevne ture kako bi se priključili ostatku ekipe. U slučaju da ni sutra ne bi došli do opreme, odlučili su iz jedne prostorije u prizemlju hotela u kojoj se nalazila nekakva rabljena oprema, pokupiti sve što bi im moglo koristiti i krenuti na uspon. Naravno, ekipa im je ostavila sve što su imali viška kako bi im i to pomoglo.

 

DAN ČETVRTI petak, 5.9.2008.

Nakon ustajanja i doručka pristupilo se vaganju opreme koju će nositi nosači. Nakon vaganja ušli smo u 2 kombija i u 9:25 krenuli prema Marangu.


Put prema Kilimanjaru vodio nas je prema istočnoj strani planine, prema Marango Village. Vozili smo se uzbrdo, a putem su se nizale plantaže banana. Svako malo su se mogle vidjeti luksuzne vile ograđene velikim zidovima. Sve je izgledalo puno urednije.

Marango Gate na 1.980 m djelovao je nestvarno u odnosu na ostali dio Afrike koji smo vidjeli. Nije odudarao puno od evropskih standarda. Trava je bila podšišana, okoliš njegovan, planski postavljena infrastruktura, table s natpisima besprijekorne.


Nakon što smo se registrirali na recepciji Parka te kupili još pokoju sitnicu u trgovini (puno skuplje nego u gradu), upoznali smo se sa našim vodičima. Od njih smo dobili zapakirani ručak za prvi dan (pileće krilo, jaje, meso u kruhu, kolač i sok od jabuke). Neobično je bilo vidjeti cijelo osoblje koje je sa nama išlo na uspon. Osim vodiča tu su bili i nosači, kuhari, konobari za- tim njihovi zamjenici…


U 12:10 smo krenuli na supon. Boris i Maćan su se vratili u Moshi na još jedan dan obilaska grada. Marangu Gate se nalazi na 1.970 m. Za prvi dan je bio planiran uspon do Mandara Hut na 2.720 m. Nakon sat i pol hoda napravili smo pauzu za ručak. Nakon ručka je glavni vodič ponovno poveo kolonu. Išao je laganim ravnomjernim korakom, kao da hoda po paperju, bez trunke napora i s laganim osmjehom na izboranom licu.

Svaki korak je bio na svom mjestu. Vješto je zaobilazio neravnine na putu prema načelu “pole, pole”, što bi u prijevodu značilo polako, polako. Taj dio puta smo prolazili kroz tropsku prašumu. U jednom dijelu su nam se pridružili majmuni, gavranovi i nekakve životinje nalik na vidre. Miro je malo zaostao radi snimanja, o čemu se prisjeća:

Tek tada kad ostanete sami, vidite i osjetite pravu džunglu. Smiraj vam nekako izoštrava osjetila. Čuješ i vidiš što inače u grupi ne primjećuješ jer si u određenoj mjeri oslonjen na druge. Nisam vidio niti Buću ni Milorada. Na sve strane je šuškalo i svugdje se nešto kretalo. Čuli su se nekakvi udarci o drvo, pjev ptica, nepoznato glasanje životinja do gromoglasnih krika majmuna od kojih se nelagoda provlači tijelom. Adrenalin je stalno rastao. Požurio sam se i iza krivine susreo Milorada. Bilo mi je lakše.


Na Mandara Hut smo stigli u 16h i svi smo se smjestili u jednoj baraci. Kamp je bio lijepo uređen i opremljen vanjskim WC-om i tekućom vodom. Nakon što smo se raspremili otišli smo u šetnju prema Maudi krateru udaljenog petnaest minuta hoda od kampa. Na putu prema tamo vidjeli smo endemsku Lobeliu, zeljasto raslinje koje može narasti do tri metra uvis i oblikom podsjeća na zeleno deblo kaktusa sa oblim vrhom. Majmuni dugih raskošnih bijelih repova su visjeli u krošnjama pokraj puta.


Sam krater je oko 500 metara u promjeru i imali smo ga prilike obići po cijelom obodu. Sa kratera se pruža lijep pogled na Keniju, Uhuru Peak te Mawenzi. Nakon povratka u kamp, otišli smo na večeru. Za večeru smo imali ukusno spremljenu juhu od povrća, kuhani krumpir i mljeveno meso. Za desert smo imali male banane (7 cm) i čaj. Zanimljivo je da uz čaj poslužuju smeđi šećer. Nakon večere smo popili već nezaobilazno pivo Kilimanjaro, koje ovdje košta 3$. Bili smo ugodno iznenađeni dobrim uvjetima u kampu i poslugom. Organizacija za cijelo vrijeme uspona se pokazala vrlo dobrom, čak boljom nego u samome hotelu.

Nakon večere smo s glavnim vodičem dogovorili raspored za sutra. Još smo malo prije spavanja ostali promatrati afričko nebo. Oko 21 sat smo saznali da su Boris i Maćan uspješno preuzeli izgubljene stvari.

Temperatura u 23 sata iznosilaje 5°C. Za ovaj dan je možda zanimljivo naglasiti da je Branko, predsjednik društva, izgubio naočale u šumi dok je snimao babune.

 

DAN PETI subota, 6.9.2008.

Većina nas je ustala u 6:30, otprilike kada je i sunce izašlo. Otišli smo do česme sa betonskim koritom na umivanje ledenom vodom. Ubrzo nam je vodič donio toplu vodu. Ovim činom iskazuju poštovanje prema penjačima. U 7:30 za doručak smo dobili zobenu kašu, jaja, hrenovke, marmeladu, puno kruha te mango sok.


Nakon što smo se dobro najeli, krenuli smo prema Horombo Hut. Vegetacija je osjetno slabija, kao da je netko kirurški odstranio džunglu od ovog dijela.


Prašnjava staza je bila dobra i lagano prolazimo kroz Moorland ili pustopoljinu. Cijelom dužinom puta Mawenzi s desne strane dominira krajolikom, dok krater Kifinika ostaje lijevo kao školski primjer kako izgleda ugasli vulkan. Na putu smo vidjeli i divovsku Groundsel (Senecia Kilimanjari), koja može narasti do visine od 5m!

Na 3.445 m stigli smo u 11:35. Tu smo ručali. Nosači su postavili stol i za ručak poslužili juhu od povrća, piletinu i voćni sok.


Poslije ručka smo se malo odmorili i osunčali te u 12:25 krenuli dalje. Većina nas je ubrzala ritam tako da smo do cilja (3.780 m) stigli prije 14 sati. Po dalasku smo se smjestili u drvene bungalove. Nakon umivanja na vanjskoj česmi otišli smo u blagovaonicu na kavu, čaj i kikiriki.

Upravo kad smo se malo ispružili u svojim bungalovima stigli su Boris i Maćan, i to za 6,5 sati od Marangu Gatea, za što je nama trebalo duplo više vremena. Njihov vodič Thomas se žalio da su mu noge otpale od tempa koji su imali.


Jedan od vodiča, 59 godišnji David, već 22 godine penje se na Kilimanjaro i na vrhu je bio više od 60 puta. Njegov pradjed se s njemačkim istraživačem Hans Meyerom 1889. godine prvi popeo na vrh Kilimanjara. Zahvaljujući tome, on i njegova djeca uživaju privilegije nosačke obitelji. Pradjed je doživio 113 godina. Prije večere Milorad nas je počastio imotskom travaricom. Filipovu (zagorsku) već smo davno popili. Za večeru smo imali juhu od povrća, rižu, žilavu govedinu i umak od povrća. Za desert smo dobili krišku ananasa.

Nakon večere nam je glavni vodič objasnio sutrašnji program. U 19 h temperatura je pala na -1°C. Smještaj u drvenim bungalovima je bio dobar, iako nije bilo baš puno prostora. U bungalovu su se nalazila 3 kreveta na podu i jedan na katu nasuprot vrata.

DAN ŠESTI nedjelja, 7.9.2008.

Ujutro je termometar pokazao -6°C, no ubrzo nakon izlaska sunca temperatura se naglo podigla. Danas nam je bio predviđen dan za aklimatizaciju sa usponom na 4.300 m, kraćim zadržavanjem i povratkom natrag u kamp. Naši vodiči Vinosan, David, Wiliam, Thomas i Joseph bili su s nama. Krenuli smo oko 9 sati. Kod Zebra Rocks, na 3,4 km od kampa i 4.100 m zaustavili smo se i slavili smo svetu misu koju su predvodili fra Filip i fra Šime. Za oltar su izabrali poveći kamen pokraj puta. Netko je uzeo dva štapa i od njih napravio križ.


Misnom slavlju se pridružilo i nekoliko nosača i vodiča. Cijelio vrijeme se u zraku mogao osjetiti jak emotivan naboj. Neopisiv osjećaj je bio na kraju kad se pružao mir, čemu su se pridružili i crnci. Prišao nam je jedan stariji gospodin iz Irske i priznao da ga se sve skupa izuzetno dojmilo. Poslije su nas prolaznici pozdravljali pri svakom susretu. Kako smo čuli, vijest o misi se brzo proširila po cijelim području. Predsjednik Branko je nakon mise kupio milostinju koju smo dali kao pomoć za misiju don Velimira. Prema našim dosadašnjim saznanjima, ovo je najviša održana misa do sada u Hrvata. Nakon mise smo nastavili uspon do vidikovca Memorial Plaque na 4.300 m, odakle su se dobro vidjeli Kibo i Mawenzi.


U 12:30 spustili smo se natrag do kampa, gdje nas je čekao ručak. Do ove visine još uvijek nitko od članova ekspedicije nije pokazao simptome umora ili visinske bolesti. U 17 sati smo se našli na kavi, gdje nam je Vlado, kao najiskusniji planinar, govorio o svojim iskustvima i pojavama koje čekaju planinara na ovim visinama. Govorio je o tzv. četiri H: hipotermija, hipoksija, hipobaričnosti i hidracija. Upozoravao je da je bitno prepoznati signale koje odašilje tijelo i na osnovu njih odmah djelovati. Nakon večere (juha od povrća, makaroni, začini i palačinke) vodič nam je iznio sutrašnji plan te je rekao da je zadovoljan našom fizičkom pripremom i da je optimist što se tiče uspjeha za uspon. Podijelili smo međusobno energetske čokoladice i izotonične napitke. Prije spavanja temperatura je iznosila 2°C.

DAN SEDMI ponedjeljak, 8.9.2008.

Temperatura je to jutro iznosila -3°C. Ispraznili smo bungalove i krenuli oko 8 sati. Taj dan smo trebali savladati put do Kiba u dužini od 9,2 km do nadmorske visine od 4.700 m. Nakon što je sunce izišlo, ubrzo je postalo toplije, tako da su neki hodali i u majici kratkih rukava. Ovaj dio puta je prolazio kroz planinsku pustinju.


Teren je bio monoton, maloga nagiba i pun prašine. Kao da smo na drugom planetu. Vulkanski krajolik, nepregledna visoravan crveno smeđe i sive boje, okružena nepomičnim izbočinama izbrazdanim od tko zna kad, negostoljubivo nam je dala do znanja da prava planina tek sad počinje. Do Kiba smo stigli u 13:10 sati, nakon 5 sati hoda. Smjestili smo se u betonski zidanu hladnu kuću.


Večera je bila organizirana u 17:30. Malo tko je mogao večerati jer su se posljedice visine već počele osjećati. Poslije večere smo otišli na odmor u krevete. Pokušali smo se odmoriti što je više moguće jer je tu noć trebalo krenuti na završni uspon. Oni koji nisu mogli zaspati ležali su bez ikakve priče. Zanimljivo je da nitko nije hrkao, pa ni Predsjednik. U 23:00 ustajemo i odlazimo u kuhinju na čaj i suhe kolače.

DAN OSMI utorak, 9.9.2008.

Nakon što smo se dobro odjenuli, sa lampama na glavi u 0:20 krenuli smo u koloni zavodičem. Vrijeme je bilo dosta hladno.


Nagib terena se ubrzo počeo povećavati. Prva dva sata smo išli bržim tempom i u tom vremenu smo stigli do visine od 5.200 m. Tada smo se zbog utjecaja visine počeli teže kretati i počeli smo usporavati. Počeo je puhati jaki vjetar i noć je postala vrlo hladna. Na kosini iznad sebe stalno smo pogledom pratili kolonu svjetiljki koju nikako nismo uspjeli dostići. Stalno smo pitali Željka, koji je imao visinomjer na satu, na kojoj smo visini. Kao da se nikako nismo mogli dokopati Gilmans Pointa (5.685 m). Temperatura se spustila ispod -15°C i hladnoća je počela jako utjecati na nas. Miru je na 5.000 m pogodila visinska bolest. Na savjet vodiča Miru smo izdvojili iz kolone i ostavili ga sa jednim vodičem s kojim je nastavio prema vrhu. Problemi su nastali u stalnom zastajkivanju, pri čemu je postojala velika opasnost od pothlađivanja. Inače, naši vodiči su puno teže podnosili hladnoću od nas. To nije nikakvo čudo ako znamo da oni žive u predjelima gdje temperatura nikada ne pada ispod nule. Ubrzo je i ostatak ekipe izgubio ujednačeni ritam i kolona se polako razdvojila i tako rastrgana kretala se prema vrhu. Kako je visinska bolest utjecala na njega, najbolje opisuje sam Miro.

Bio sam nekako u sredini kolone. Vodiči su se rasporedili uzduž, pratili i proučavali svaki naš korak, pokret. Stalno su se dovikivali, pričali da ih nismo razumjeli. Već nakon sat vremena su me izdvojili i stavili na početak kolone odmah iza Davida. Sve mi je bilo jasno. Znali su što treba napraviti u ovakvoj situaciji te su tako postavili najslabiju kariku lanca davodi kolonu. To je bio dodatni psihološki pritisak na mene. Nemalo poslije sam čuo komešanje iza sebe. Moglo se čuti da vodiču govore kako treba požuriti jer se ljudi iza smrzavaju iz razloga što se često zaustavljaju. Sve sam manje pravio koraka između dva odmora i sve dublje i teže disao. Nakon što smo napravili pauzu tražio sam od Filipa da mi doda bocu s tekućinom. Već je bila napola smrznuta. Iscijedio sam zadnje kapi kroz zube. Uzeo sam iz džepa suhe grožđice i stavio ih u usta. To sam više radio radi reda nego iz potrebe. Ispod i iznad nas su se vidjele druge grupe kako svijetle u mraku. Čuli su se glasovi. Trudio sam se koncentrirati. Uhvatila me malaksalost i sav sam se počeo tresti od nemoći. Čim zatvorim oči, počnem tonuti u san, naslonjen na štapove u stojećem položaju. Krenuli smo dalje, ali ne zadugo. Sjećam se da smo zajedno prošli točku na pet tisuća, uz put je bila nekakva oznaka. Nedugo zatim da sam zastao tražeći odmor, zraka. Odjednom su se odozdo pojavili Vlado i Knez, koji mi je počeo mahati rukom pred očima kao u ringu kod nakauta. Nije ni sačekao da kažem što mi je kad je stigao prijedlog da me ostave i da oni produže bez mene. Dok sam ostao po strani hvatajući zrak, ostali su produžili. Nelagoda i nemir su se provlačili kroz mene dok su se zvuci koraka i štapova udaljavali. Ipak, na neki način sam se rasteretio. Wiliam, jedan od vodiča, ostao je sa mnom. Bjeloputi crnac, albino, 34 godine, otac troje crne djece, svima nam je bio zanimljiv zbog svog izgleda. Od prvog dana služio nas je za vrijeme objeda pri čemu je djelovao nekako smušeno, nesamostalno. Sada su tek došli do izražaja njegovi pravi karakter i vještina. Već me nekoliko puta pokušavao nagovoriti da mu predam svoj ruksak. Slabost me sve više uzimala.

Nekoliko puta sam se dočekao na štapove da ne padnem. Dosta dijelova puta ne mogu posložiti kronološki. Sjećam se da smo na jednom od mjesta odmarali u nekakvoj udubini u stijeni. Poslije toga smo opet nastavili sami, s tim da se konfiguracija terena promijenila u stjenjak za koji je često trebalo više napora i zraka da se prijeđe ista distanca kao na siparu. Zastao sam i namjestio štapove tako da sam glavu naslonio na ruke. Bila mi je muka i cijeli sam se ljuljao. Wiliam mi je prišao, uhvatio me za lijevu nadlakticu i rekao da imamo još samo malo do Gilmans Pointa te da će mi pomoći da iziđem tamo. Tražio je da mu obećam da ako dođem do tamo, da ću nastaviti s njim do Uhurua. Nisam ništa rekao, samo sam ga kratko pogledao i oborio glavu.

Nisam htio ni pogledati prema gore, ili nisam mogao, ne znam. Uzeo je moj ruksak i nabacio sebi na rame. Nastavio sam dalje u polusvijesnom stanju. Osjećao sam se kao da ću se zalediti. Glavobolja, zujanje u ušima, malaksalost, bezvoljnost, besciljnost su se povećavali. Zaustavio sam se, mučnina je bila neizdrživa i povratio sam tri puta zaredom. Snažno i ubrzano sam disao. Svaki dah mi je bio potreban. Tražio sam ruksak da uzmem vodu. Sva boca se zaledila. Čuo sam iznad naše kako govore, bio sam blizu, nekoliko desetaka metara ispod njih. Stvarno, za nekoliko minuta smo se popeli na Gilmans Point (5.681 m). Polako je svitalo. Svi su me nekako čudno gledali. Nisam bio svjestan svog izgleda, sebe niti okoline. Trudio sam se nikom ne biti na teretu i sklonio sam se ustranu. Prsti na rukama su me boljeli od hladnoće. Ostavio sam štapove po strani i gurnuo ruke pod jaknu da se ugriju.

Na Gilmans Point smo stigli u 5:30 h, nakon 5 sati uspona. Gilmans je točka gdje praktično izlazimo na krater. Tu smo se odmorili samo 5 minuta i zbog hladnoće brzo nastavili dalje rubom kratera. Na Gilmansu se već vidjela iscrpljenost svih članova. Do tada su se već pojavili problemi uzrokovani visinskom bolesću: mučnine, povraćanje, glavobolje, krvarenja iz nosa …


Miro se prisjeća. Udari vjetra pojačavali su studen. Rekli su da je bilo do -20°C. Uzeo sam potkapu i pokrio lice. Usprkos tome vjetar je i dalje neumoljivo šibao. Odavde smo ponovno svi skupa nastavili dalje prema Stella Pointu gdje se staza spaja sa Mweka stazom (popularno zvana Whiskey Route). Na putu se nekoliko penjača namještalo kako bi fotografirali izlazeće sunce koje obasjava vrh.


Nakon sat i pol uspona rubom kratera stigli smo na Uhuru Peak, najviši vrh Afrike točno u 7:00 sati. Miro se prisjeća.

U 7:00 smo dosegli željeni cilj. Tabla s dobrodošlicom je stajala pred nama. Lijevo se bijelio ledenjak, a pijesak i kamenje pod nogom su se caklili od mraza. Uzeo sam od Wiliama svoje štapove i ruksak. Nisam znao što sa njima, kad se pojavio Vlado i čestitao mi. Ništa više nije važno, rekao je, uzeo mi je ruksak i pomogao da sjednem.


Sjeo sam, stavio glavu među ruke naslonjene na koljena i zaspao ljuteći se što ne mogu leći, jer bi valjda tako trebalo biti udobnije. Disao sam s prekidima, kao da grcam. Rijedak zrak i manjak kisika učinili su svoje. Okolo se čuo žamor. Najviše su se čuli naši momci. Kako i ne bi kad nas je svih dvanaest tu. Nisam smio ostati u ovom položaju. Tjerao sam sebe da ustanem, ali tijelo mi nije dopuštalo da se odvojim od zemlje. Čuo sam da me zovu na zajedničko fotografiranje. Digao sam glavu i otvorio oči onako okrenut prema suncu. Sve okolo je blještilo. Sklonio sam pogled u stranu. Nisam mogao uzeti naočale, nije mi se dalo. Naslonio sam se dlanovima na ruksak i pokušao ustati. Odjednom, kao da me nešto probolo kroz glavu. Cijelo tijelo me zaboljelo u trenu. Zujanje u ušima, mučnina, glavobolja, bezvoljnost, sve odjednom mi se okačilo o glavu. Bio sam par koraka od table gdje ćemo se slikati, a kao da su nas kilometri dijelili. Uzeo sam zastavu i digao je ispred. Jedva sam dočekao da se završi tih nekoliko snimaka. Naš fra Šimun sa sobom je ponio jasenički krumpir i s vrha ga bacio u krater da vidi može li ovdje niknuti.

U roku od 10-tak minuta na vrh su izašli svi članovi ekspedicije. Odmah smo se dali na fotografiranje okolice, a odradili smo i obaveze prema našim sponzorima. Predsjednik je postavio kameru na postolje kako bi se snimila sva događanja na vrhu. Nakon što smo se vratili kući, ustanovili smo da se vrpca sa ovim snimkama negdje izgubila. Sami vrh je bio bez snijega. Treba uzeti u obzir da smo se mi na ekspediciju odlučili u sušnom razdoblju. Na žalost, u tom periodu na vrhu rijetko ima snijega. Sa druge strane, u okolici planine ima puno manje komaraca te je vjerojatnost zaraze od malarije puno manja. Oko vrha se nalaze ledenjaci, koji su iz godine u godinu sve manji.


Uzvišen je osjećaj biti na krovu Afrike. Nakon pola sata zadržavanja na vrhu vodiči su nas tjerali da polako krenemo natrag. Razlog tome su vjetrovi koji počinju puhati kroz jutro na krateru. Drugi razlog je taj što u kampu u Kibu moramo doći na vrijeme kako bismo se malo odmorili te otišli kako bismo oslobodili mjesto za druge planinare koji dolaze na Kibo.Miro se prisjeća.

Wiliam me je zvao jer su neki već krenuli natrag. Odmah sam pošao za njim bez razmišljanja. Potisnuo sam u stranu sve što sam planirao uraditi ovamo gore i poziv da krenem nazad za mene je u tom trenutku bila jedina ispravna i jedva dočekana stvar. Krenuo sam bez okretanja k vrhu, zakoračio sam kao da bježim. Stotinjak metara niže stao sam. Pokušavao sam se pribrati. Rekao sam Wiliamu da se moram vratiti, a ovaj me pogledao i ponavljao da moramo nazad. Okrenuo sam se ne saslušavši ga do kraja. Povratak gore opet je zahtijevao napor. Otkopčao sam torbu i nevoljko uzeo kameru. Morao sam upotrijebiti ogromnu snagu jer mi je tijelo težilo jednu tonu i bio sam u bunilu. Radim sam to nekakvim automatizmom, bez osjećaja svrhe i potrebe, samo da odradim. Nekoliko kadrova sam uspio snimiti, spakirao sam kameru i krenuo ponovno nazad. Sageo sam se i uzeo nekoliko vulkanskih kamenčića za uspomenu.

Ovih nekoliko sekundi su jedini snimljeni kadrovi naše ekspedicije na vrhu kilimanjara. Miro, hvala Ti! Na povratku smo vidjeli kako vodiči doslovno nose prema vrhu neke turiste u skoro besvjesnom stanju. Stvarno su ljudi spremni proživjeti svašta samo da se nađu gore. Da nema fotografija, mislim da ovi ne bi ni znali gdje su bili. Od Gilmansa doslovno smo se skijali prema Kibu po siparu kojemu nikada nije bilo kraja. O nekakvoj organiziranoj koloni nije bilo niti govora.


Prašina nam se zavukla u svaki komad opreme i pod kožu. Oko 9:30h većina nas je stigla do Kiba, gdje smo se okrijepili sokom od manga. Umorni, odmah smo otišli na spavanje. Već u 10:30 obavijestili su nas da se moramo ustati na ručak. Nešto prije 11:00 počela je padati sola i snijeg. S teškom mukom smo se ustali, obukli prašnjavu odjeću, nešto ručali i nakon 12 h krenuli.


 

Snijeg je nastavio padati, ali nas nije sprečavao da u dobrom tempu idemo prema Horombu. Prva skupina (Milorad, Miro, fra Šimun i Šimun) u 14:30 je stigla do Horomba i na recepciji pokušala doći do ključeva od bungalova. Pokazalo se da su svi zauzeti. Zbog ružnog vremena većina planinara nije krenula prema Kibu nego su ostali tu. Dobili smo smještaj na tavanu iznad blagovaonice. To se nije svidjelo Borisu, Boži i Vladi pa su oni odlučili preskočiti Horombo i nastaviti prema Mandari Hut na noćenje u četverokrevetnom bungalovu. To se pokazalo boljim rješenjem jer su nakon večere u kuhinji neki planinari nastavili slaviti rođendan. Bez obzira na buku, svi su tu noć dobro spavali.

DAN DEVETI srijeda, 10.9.2008.

Ujutro se nakon buđenja gužvamo u prepunoj spavaonici. Nakon doručka u 7 h krenuli smo na zadnju dionicu prema ulazu u NP Kilimanjaro. U 9:30 većina nas stiže do Mandara Hut, gdje susrećemo Borisa, Božu i Vladu. U Mandari smo naručili pivo zajedno sa našim vodičima i nosačima te ručali tunjevinu sa špagetima.

 


 

Prema Marangu gate krenuli smo u 11:30 sati. Na zadnjem odmorištu fotografirali smo jednog majmuna što je skakao po granama a među okolnim stablima pokušali pronaći izgubljene predsjednikove naočale. Nismo bili uspješni u nakani. Tko zna koji majmun ih sada nosi. Do ulaza u Park stigli smo u 13:50 h. Tu smo se opet morali upisati u evidencijske knjige i ispuniti nekakve formulare. Nakon toga smo se spustili na glavno parkiralište gdje su nas već nestrpljivo čekali nosači, kuhari i sve ostalo pomoćno osoblje od ukupno 35 članova. Naravno, čekali su na zasluženu napojnicu. Već prije smo svojim nosačima podijelili otprilike po 20-30$ napojnice. Glavnom vodiču smo, nakon podužeg cjenkanja, ostavili skupnu napojnicu od 800$ koje je on po ko zna kakvim kriterijima razdijelio dalje.


 

 

Nakon toga smo krenuli za Moshi jedva čekajući da dođemo u hotel kako bismo se napokon okupali nakon šest dana boravka u prašini. Nakon dolaska hotel nam se učinio mnogo ljepši i uredniji nego prije. Nakon tuširanja oprali smo i odjeću te je stavili na balkon na sušenje. U dogovoreno vrijeme skupili smo se u vrtnoj restauraciji hotela, izvjesili hrvatsku zastavu i naručili večeru. Nakon večere Boris je svečano uručio službene certifikate o osvajanju vrha Kilimanjara. Naša konobarica Mary je to gledala sa novom frizurom te je posebno Boži čestitala uručujući mu certifikat i poljubivši ga. Za večeru smo naručili bolognese i pizze, a Božo je od Mary dobio specijalno iznenađenje – roštilj.

 


 

Više fotografija možete vidjeti u galeriji slika ili klikom ovdje.

Template Design free joomla templates

park1940300
park2940300
park4940300
park5940300