Pomoćna sredstva topografske orijentacije

Vodiči

Pomoću raznih vodiča i priručnika možemo se lako snaći na nepoznatom terenu. Vodiči nam daju potrebne podatke, prije svega o pješačkim stazama koje su obilježene (markirane), a također i o kapacitetima domova, mogućnostima opskrbe, posebnim upozorenjima i slično. Obično je takav vodič kombiniran općim povijesno-zemljopisnim podacima. Najčešće vodiči su namjenjeni turistima, a sadrže osnovne podatke kao što su podaci o zemlji, prirodnim pojavama, kulturno-povijesnim objektima, prometnoj mreži, kvaliteti turističke usluge i mogućnostima za odmor, te je obično dopunjen dobrom topografskim zemljovidom.

Zemljovidi

 

Pojam zemljovida

 

Zemljovid je slika zemljine površine ili nekog njenog dijela prenesena na ravnu plohu u određenom mjerilu. Zemljište se predstavlja prema dogovorenim pravilima i posebnim oznakama (topografskim oznakama), a njihov međusobni raspored i povezanost na zemljovidu je isti kao i na površini Zemlje. Zemljovid je osnovno pomagalo pri upoznavanju Zemljine površine i tumačenju pojava na njoj, te sadrži sve podatke koje nalazimo na terenu. Broj podataka ovisi od sadržaja i mjerila zemljovida. Na zemljovidu se nalaze podaci koje bez prethodnog sakupljanja i mjerenja na terenu ne možemo saznati i odrediti, kao što su imena naselja, rijeka i planina, nadmorske visine, udaljenosti među pojedinim točkama, zemljopisne i pravokutne koordinate i slično.

 

Podjela zemljovida

 

- Opći zemljovidi, topografski zemljovidi i nacrti - prikazuju osnovne elemente površine Zemlje (reljef, hidrografsku mrežu, raslinje i sl.) kao i najznačajnije i najvidljivije produkte čovjekovog rada (naselja, prometne mreže i sl.). Svi elementi primjereni su značaju i veličini i nijedan nije posebno naglašen.

- Tematski (specijalni) zemljovidi - prikazuju određene pojave, dok su druge namjerno izostavljene. Prikazuju obično prirodne pojave ili pojave koje zavise od ljudi, a na površini zemlje ih ne vidimo. Ovi zemljovidi nastaju kao rezultat posebnih ispitivanja i mjerenja.

- Drugi oblici koji se razlikuju od zemljovida su: globusi i reljefni oblici; modeli i makete objekata; razni grafički prikazi bez kartografske osnove (krajolici, panorame, crteži itd); grafikoni, specijalni atlasi, kartografski i topografski znakovi; astronomske karte

 

Sadržaj zemljovida

 

Zemljovid mora sadržavati osnovne elemente, a to su mjerilo, zemljopisna koordinatna mreža (kod topografskih zemljovida i pravokutna koordinatna mreža), osnovne geodetske točke, kartografsku mrežu i dopunske podatke (projekcija zemljovida, legenda, godina izdanja i sl.). Kartografski prikaz terena dijelimo na:

-fizičko-zemljopisni dio - prikaz reljefa, mreže, raslinja i voda geološkog sastava

-društveno-zemljopisni dio - naselja i objekti od posebnog značenja, prometne mreže, industrijskih i drugih društvenih djelatnosti

-ostali elementi - topografski znakovi, različiti natpisi (imena naselja, rijeka, planina, nadmorske visine i sl.)

 

Mjerilo

 

Mjerilo je odnos između umanjenih udaljenosti na zemljovidu i stvarnih udaljenosti u prirodi. Prikaz terena na zemljovidu ima sačuvan međusobni raspored i povezanost odgovarajućih elemenata kao i u prirodi. Veće (krupnije) mjerilo je točnije i podrobnije, te detalje čini vidljivima. Što je manje (sitnije) mjerilo dolazi do većih grešaka u kutovima, razdaljinama i površinama. Kod topografskih zemljovida je veće mjerilo, pa su greške manje. Mjerilo zemljovida važi samo za određene točke i linije (paralele i meridijani) i to se naziva osnovno mjerilo. Na ostalim dijelovima zemljovida postoje odstupanja za koja postoji radno mjerilo. Postoje tri vrste mjerila: brojčano (numeričko), grafičko (linearno) i opisno (neposredno).

Brojčano ili numeričko mjerilo prikazuje odnos između zemljovida i prirodnih udaljenosti izražen u obliku odnosa (1:50000) ili u obliku razlomka (1/50000). Brojnik nam pokazuje koliko iznosi neka dužina na zemljovidu, a nazivnik koliku dužinu predstavlja u prirodi.

Grafičko ili linearno mjerilo nam crtežom prikazuje koliko iznosi neka dužina u prirodi tako da uspoređujemo te vrijednosti bez računanja (direktnim očitavanjem). Za još točnije mjerenje koristimo i varijaciju grafičkog mjerila koje se naziva poprečno (transvezalno) mjerilo.

Opisno i neposredno mjerilo nam daje vrijednost u obliku rečeničnog obrazloženja. Primjer za zemljovid 1:25000 je: "1 cm na karti 250 m u prirodi".

 

 

Poprečni (transvezalni) razmjernik

 

Poprečni razmjernik služi da dobijemo još točnije mjerenje duljina na karti.

Izrađuje se tako da na određenom mjerilu karte povučemo nadolje još 10 paralelnih linija istog razmaka. Po desnoj strani grafičkog mjerila spustimo okomice na vrijednostima kilometara. To uradimo i sa lijevom stranom, ali na stotine metara. Zatim na lijevoj strani iscrtamo kose linije i to tako da ide prva od 0 na polaznom mjerilu do 1 na desetoj liniji, druga od 1 na polaznom mjerilu do 2 na desetoj liniji itd. Paralelne linije numeriramo brojevima od 1 do 9 odozgo prema dolje, s tim da desetu ne numeriramo. Kada želimo očitati neku duljinu koju smo odabrali šestarom postupak je sljedeći. Desni krak šestara stavljamo na desnu stranu mjerila na kilometarsku vrijednost koja nam odgovara i po okomici (koju smo iscrtali na tom kilometru) spuštamo šestar od jedne do druge paralele dok se lijevi krak šestara ne poklopi sa nekim sjecištem paralelnih i kosih linija. Dobivenu vrijednost očitamo tako da kilometre čitamo na desnoj strani mjerila, stotine metara na lijevoj strani mjerila, a desetke metara na numerai paralelnih linija.

 

 

Projekcije

 

Zemlja je okruglo (elipsoidno) geometrijsko nepravilno tijelo. Kako bismo Zemljinu površinu prenjeli na ravnu površinu papira, moramo naći način kako da sliku zaobljene površine što bolje preslikamo. To se naziva projiciranje na ravnu površinu zemljovida. Kada preslikavamo zakrivljenu površinu na ravninu, možemo odabrati jednu od tri mogućnosti:

-ekvivalentne projekcije - to su one koje čuvaju točnost površina (koriste se za izradu zemljovida koji prikazuju površine država, mora, rasprostranjenosti flore i faune)

-ekvidistancijske (proizvoljne) projekcije - to su one koje jasno i točno prikazuju dužine (koristimo ih za izradu zemljovida)

-konformne (azimutne) projekcije - one čuvaju pravilnost vodoravnih kutova (koriste se za izradu pomorskih zemljovida -Merkatorova, avijatičarskih zemljovida - Lambertova i topografskih zemljovida i nacrta - Gauss-Krügerova)

 

 

Nedostatke svake od njih pokušavamo izbjeći i tako dobivamo konvencionalnu projekciju. Ako zemljovidna projekcija nije u potpunosti ni valjkasta ni stožasta ni bilo kakva druga naziva se iskontruirana projekcija. Izrada projekcije zavisi od njene matematičke postavke stoga razlikujemo:

-valjkaste projekcije (površina Zemlje prenosi se na omotač valjka)

-stožaste projekcije (površina Zemlje prenosi se na omotač stošca)

-azimutna (horinzontalna) projekcija (površina Zemlje prenosi se na ravninu)

 

 

 

Vrste projekcija

 

- Poliedrična projekcija. Zemljina površina je s mrežom paralela i meridijana podijeljena na mnogobrojne manje sferične trapeze, koje je moguće zbog vrlo malih deformacija bez većih teškoća projicirati na ravnu površinu. Paralele spajaju donju i gornju osnovicu kod trapeza i tako čine okvir pojedinog lista zemljovida. Zemljovidi izrađeni u poliedričnoj projekciji u okviru svakog lista zemljovida predstavljaju praktički nedeformiranu sliku odgovarajućeg dijela Zemljine površine. Do deformacija dolazi kada pokušavamo više listova spojiti u jedan zemljovid. Pojavljuju se praznine ili se preklapaju pojedini dijelovi. U cjelinu možemo spojiti najviše devet pojedinačnih listova zemljovida. Slabost ove projekcije prije svega je u tome što pojedine listove nije moguće spojiti u zemljovid većih područja kao što su države, pa i cijeli svijet.

 

 

- Merkatorova projekcija spada u grupu konformnih projekcija, dakle onih koje čuvaju pravilnost horinzontalnih kutova. Zemljina površina preslikava se najprije na valjak . Plašt valjka dodiruje se u ekvatoru sa Zemljinom elipsom tako da se sve paralele i meridijani međusobno preslikavaju pravokutno. Slabost ove projekcije je u tome što samo uski pojas oko ekvatora prikazuje točno. Što se više odmiče od ekvatora udaljenost i površine su predstavljene izobličeno. Merkatorova projekcija idejna je prethodnica Gauss-Krügerove projekcije.

- Gauss-Krügerova projekcija spada u grupu projekcija s pravilnim kutovima (komformna). Određen dio Zemljine površine prenesen je na ravninu valjkastom (polucilindričnom) projekcijojm. Kod Merkatorove projekcije greške su se povećale s udaljenošću od ekvatora. S Gauss-Krügerovom projekcijom ove slabosti su znatno smanjene jer ne upotrebljavamo samo jedan već 60 valjaka. Plašt valjka ne dodiruje Zemljinu elipsu samo u ekvatoru već i u dotičnom meridijanu. Deformacija dužina u ovoj projekciji raste s udaljenošću od meridijana. Projekcija je stoga primjerena samo za područje oko određenog meridijana. Kod topografskih zemljovida dozvoljena deformacija je 1 dm na 1 km, a to je širina jedne meridijanske zone.

 

 

 

Koordinatne mreže

 

Zemljopisna (geografska) koordinatna mreža

 

Zemljopisna koordinatna mreža je bitno drugačija od pravokutne koordinatne mreže. Ona se sastoji od meridijana (podnevnika) i paralela (usporednika).

 

Ekvator dijeli zemlju na sjevernu i južnu polutku i on je nulta paralela. Prema sjeveru i jugu ima 89 paralela po 1°, a 90-tu čini sjeverni odnosno južni pol. Zemljopisna širina (l -lambda) je u stupnjevima mjeren kut između neke točke na zemljinoj površini i ekvatora, mjeren u pravcu meridijana. Na sjevernoj polutki govorimo o sjevernoj zemljopisnoj širini, a na južnoj polutki o južnoj zemljopisnoj širini. Zemljopisna dužina (j - fi) je u stupnjevima mjeren kut između neke točke na zemljinoj površini i početnog meridijana, mjeren u pravcu paralela. Zapadno od početnog meridijana govorimo o zapadnoj zemljopisnoj dužini, a istočno od početnog meridijana o istočnoj zemljopisnoj dužini. Zemljopisnom širinom i dužinom određene su zemljopisne koordinate neke točke. Kada odredimo i vertikalnu udaljenost od projekcijske površine (visinu) njen položaj na zemljinoj površini je potpuno točno određen. Početni meridijan je Greenwichev (Londonski) meridijan, iako ima još nekih koji su bili u upotrebi kao početni meridijani. Stari zemljovidi upotrebljavaju još i početni meridijan koji prolazi kroz Pariz. Pariški meridijan je 20° istočnije od Ferra i 2°20'14'' istočnije od Greenwicha. Od nultog meridijana ima 179 meridijana po 1° istočno i zapadno, a 180-ti meridijan je zajednički. Podjela stupnjeva je matematička, a 1° ima 60' (minuta), a 1' ima 60'' (sekundi). Na karti je zemljopisna koordinatna mreža naznačena na vanjskom rubu karte.

Princip određivanja zemljopisnih koordinata je sljedeći. U svakom rubu karte postoji početna, odnosno završna vrijednost zemljopisne širine i dužine. Vrijednost u stupnjevima se rijetko mijenja na jednoj karti, tako da se ona ne označava posebno. Zatim imamo skalu s punim odnosno praznim poljima. Dužina jednog takvog polja je 1'. Da bi dobili sekunde moramo još to polje podijeliti na 60 dijelova. Podjelu moramo posebno napraviti za zemljopisnu širinu, a posebno za zemljopisnu dužinu pošto nisu iste dužine. Ako imamo vrijednost na 30'' onda podijelimo samo na pola, ako je vrijednost na 15'' onda podijelimo na 4 dijela, i tako dalje. Znači, ako tražimo zemljopisnu širinu od 45° 15' 10'', prvo ćemo očitati početnu vrijednosti u kutu karte. Neka nam je početna vrijednosti 45° 10'. Tada ćemo od donjeg dijela lijeve ili desne skale brojiti 5 polja prema gore, i na kraju 5-tog polja dobit ćemo vrijednost 45°15'. Onda ćemo 6-to polje interpolirati. Možemo ga interpolirati na samo 6 dijelova jer tražimo vrijednost 10'' (60:10=6). Naša tražena zemljopisna širina je na prvoj šestini 6-tog polja. Isti postupak ponovimo za zemljopisnu dužinu, s tim da gledamo donju ili gornju skalu od lijeva na desno. Tu ćemo opet dobiti neku točku koja nam daje vrijednost zemljopisne dužine. U točkama koje smo dobili povučemo okomice na skale i dobiti ćemo negdje na karti njihovo sjecište. To sjecište je točka na tim zadanim zemljopisnim koordinatama. Iz te točke možemo opet očitati pravokutne koordinate, ali ih ne možemo izračunati jer nema nekog jednostavnog načina za to. Kod čitanja zemljopisnih koordinata postupak je samo obratan. Iz točke izvučemo okomice na skale, interpoliramo polja skale, te očitamo njihove vrijednosti.

 

 

Savjet za obradu teme:

Na početku ove metode instruktor bi trebao objasniti interpolaciju, zato da kasnije ne prekida kontinuitet objašnjavanja. Na ploči skicira neku dužinu i objasni da bi je trebalo podijeliti na 60 dijelova, te objašnjava da se to radi matematički tako da duljinu dužine podijelimo sa brojem 60. Uzima vrijednost dužine izmjerene na ploči podijeli je sa 60, te dobiva neku vrijednost za koju objašnjava da je to jedan podiok na dužini. Govori im da je to postupak kojim se jedna zemljopisna minuta dijeli na zemljopisne sekunde. Zatim, ako je svima to jasno, zadaje nekoliko zadataka da izračunaju koliko iznosi 1’’ od nekih dužina koje predstavljaju 1’. Nakon toga im objasni, ako želimo dobiti vrijednost za nekoliko zemljopisnih sekundi, da taj broj množimo sa vrijednošću 1’’ te im zadaje nekoliko zadataka za računanje (prvi brojevi neka budu zaokružene vrijednosti, a ostali onda bilo koji). Ako je u nekoj od prethodnih tema obrađivan zemljopisni koordinatni sustav, onda se ukratko ponovi tako da instruktor postavlja pitanja (što je zemljopisna širina i dužina, što su paralele i meridijani, što su stupnjevi i kako se dijele), a tečajci odgovaraju (nastojati uključiti sve tečajce).  Ako tema nije prije obrađivana, onda je instruktor objašnjava tako da na ploči skicira zemljopisnu kuglu i iscrta paralele i meridijane, te to sve objasni (kao što je objašnjeno u uvodu u temu). Zatim na karti (na panou) pokazuje gdje se nalazi zemljopisna koordinatna mreža i kako se označava i čita. Posebno pažnju osvrće na to kako su označene minute te da nisu iste za zemljopisnu širinu i dužinu. Nakon toga zadaje tečajcima da izmjere i izračunaju koliko iznose u mm sekunde za zemljopisnu širinu i dužinu (te neka si na karti zapišu te vrijednosti). Zatim zadaje neke koordinate i pokazuje kako se to radi. Instruktor to pokazuje na karti (na panou), a tečajci istovremeno prate na svojim kartama. Prvo se vrijednosti koordinata označe na zemljopisnoj koordinatnoj mreži, a zatim se vuku okomice dok se ne spoje u traženoj točki. Kada svi shvate postupak, instruktor zadaje svima prvo isti zadatak, a zatim svakom 2-3 različita zadatka da riješe. Nakon toga objašnjava da je postupak očitavanja koordinata obrnut. Odabire neku točku na karti (tečajci rade istovremeno), vuče okomice na zemljopisnu koordinatnu mrežu i očitava koordinate. Posebnu pažnju opet posvećuje očitavanju sekundi. Tu im objašnjava da dobivenu vrijednost sekundi u mm podijelimo sa prije izračunatim vrijednostima jedne sekunde za zemljopisnu širinu i dužinu, te dobivamo točne zemljopisne koordinate te točke. Zatim zadaje zadatke za vježbu. Prvo daje svima istu točku, a zatim svakom na njegovoj karti zada 2-3 različite točke.

 

Pravokutna (kilometarska, kvadratna) koordinatna mreža

 

Pravokutna koordinatna mreža se naziva još i kvadratna ili kilometarska koordinatna mreža. Da bismo dobili pravokutnu koordinatnu mrežu koristi se sljedeći način - uzima se svaki treći meridijan za osnovni meridijan te meridijanske zone.

Osnovni meridijan podijelimo s brojem 3 i dobijemo koja je meridijanska zona (uzima se svaki treći meridijan). Tako primjerice je meridijan 18° središnji meridijan 6. meridijanske zone. Od središnjeg meridijana se uzima po 1°30' istočno i zapadno kao granica te meridijanske zone. Primjerice, 6. meridijanska zona je od 16°30' do 19°30''.

Pravokutne koordinate se označavaju sa x i y, i one označavaju udaljenosti u metrima. Važno je napomenuti da je ovdje obrnuto od matematike, odnosno da je x na ordinati, a y na apcisi. Koordinata x označava točnu okomitu udaljenost od ekvatora u metrima. Koordinata y označava udaljenost od središnjeg meridijana te meridijanske zone, također u metrima. Središnjem meridijanu se daje vrijednost 500000 m, zato da ne bi imali negativne koordinate. Vrijednosti zapadno od središnjeg meridijana su manje od 500000 m, a vrijednosti istočno od središnjeg meridijana su veće od 500000 m.

Kod y koordinate prvi broj nam označava meridijansku zonu, drugi broj nam govori da li se točka nalazi istočno ili zapadno od središnjeg meridijana, a zadnjih 5 znamenki nam govori za koliko je udaljena točka od središnjeg meridijana te meridijanske zone. Na primjer, y = 5570250 m. Prvo broj 5 označava 5. meridijansku zonu, odnosno 15° meridijan. Drugi broj govori da je koordinata veća od 500000 m, odnosno da je točka prema istoku od 15° meridijana, a ostatak, 70250 m nam govori da je za 70250 m točka udaljena od 15° meridijana.

Zbog zaobljenosti Zemlje dolazi do približavanja osi x, a taj se kut približavanja naziva meridijanska konvergencija.

 

 

Kartografski prikaz terena

Prikaz fizičko-zemljopisnih elemenata


a) Prikaz reljefa

Način i točnost prikazivanja reljefa izmjenili su se pronalaskom dosta  točnih visinomjera koji su određivali visinu na osnovi trigonometrijskih mjerenja. Danas je najpogodnije prikazivanje izohipsama i značajnim visinskim točkama. Katkad još upotrebljavamo zemljovide na kojima je reljef prikazan iscrtavanjem, sjenčanjem ili različitim kombinacijama sjenčanja, boje i izohipsi.

Izohipsa je zamišljena crta koja na zemljovidu povezuje točke iste nadmorske visine. Da bismo lakše razumjeli o čemu se radi pokušajmo zamisliti da smo neko brdo presjekli sa ravnim plohama.

Kada bismo na tim plohama iscrtali prerezane rubove i sve ih zajedno iscrtamo na jednu plohu dobit ćemo izohipse tog brda.

Visina izmjerena od prosječne razine morske površine i izabrane točke naziva se apsolutna (nadmorska) visina. Razlika između dvije apsolutne visine naziva se relativna visina (visinska razlika).

 

 

 

Izohipse su zaokružene visinske vrijednosti. Okomita razlika između dvije izohipse zove se ekvidistanca. Vodoravna vrijednost između dvije izohipse zove se interval. Ekvidistanca za zemljovid 1:25000 je 10 m, za 1:50000 i 1:100000 je 20 m itd. Postoje 3 vrste izohipsi, a to su osnovne, glavne i pomoćne. Označavaju se smeđom bojom, a njihove vrijednosti su točno određene za svaki zemljovid.

 

 

 

Kada izohipse čine zatvoreni krug kao što je na slici, udubljenja označavamo crticom (minusom), a uzvišenja ostaju prazna ili je u njima neka visinska točka (kota, trigonometar i sl.).

Na nekim zemljovidima se pad terena prikazuje tako da se na izohipse dodaju crtice (padnice) u smjeru pada terena.

Pomoćne izohipse se koriste kada je teren blažeg nagiba ili ga treba zornije prikazati. Neki tipovi reljefa i kako se označavaju prikazani su na slici.

 

 

Na strmijim terenima izohipse su gušće. Bitno je paziti na to kakav je nagib terena ako želimo izmjeriti neku visinu. Osim visinskih točaka pomažu nam i vodeni tokovi i sl. Tako znamo da potoci uvijek teku između dva uzvišenja i to od više točke ka nižoj. Šumski putovi nerijetko idu po najvišoj kosini brda. Izuzetno strme padine i ponore označavamo kombinacijom izohipsi i pomoćnih crteža kao što je približan oblik ulegnuća, stijena (na slici) i sl.

Područja u Alpama koja su posuta sitnim kamenjem (urvinama) na nekim zemljovidima su prikazani točkicama. Stalni ledenjaci i površine pod stalnim snijegom imaju izohipse koje su otisnute u plavoj boji. Visinske crte koje prikazuju udubljenja, vrtače itd., nazivamo još i depresijske izohipse. Crta koja povezuje točke iste dubine zove se izobata.

Reljef se prikazuje još sjenjčanjem i hipsografskim bojanjem. Kod sjenjčanja strmija područja su tamnije obojana, a ravnija svijetlije. Svjetlo dolazi iz zenita ili sa strane. Sjenčanje na zemljovidu daje vrlo nejasnu sliku reljefa, zato ovu metodu kombiniramo s izohipsama ili crticama.

Hipsografsko bojanje koristi se kod zemljovida s malim mjerilom gdje izohipse moramo što bolje istaknuti. Pojedinačne visinske pojaseve obojat ćemo tako da svaka boja znači određenu visinu. Stariji zemljovidi imali su reljef prikazan crticama što je povećavalo plastičnost, ali je umanjivalo preglednost.

 

 

 

 

 

Nekoliko vrijednosti i vrsti izohipsi:

izohipse                           1:25000                        1:50000

glavna                ▬▬▬▬                    50 m                           100 m

osnovna            ————                    10 m                            20 m

pomoćna           ------------                       5 m                            10 m

pomoćna           ..............                      2,5 m                             5 m

 

b) Prikaz vodene mreže

 

Vodene površine se prikazuju plavom bojom. Kod tekućica se debljinom linije prikazuje da li se radi malom potoku (crtice), većem potoku (tanka linija), rijeke (debela linija). Ako je rijeka šira od 5 m onda se označava sa dvije paralelne linije između kojih je ispunjeno svijetloplavom bojom. Izvor tekućice označen je plavom točkom iz kojega dalje ide tok tekućice. Ponornice se označavaju s zaobljenom crticom na mjestima od kuda ponire i od kuda izvire. Stajaćice (mora, jezera, ribnjaci itd.) su, ako na zemljovidu zauzimaju površinu 2 mm2, crtaju se u mjerilu. Kod većih površina izobatama se crta podvodni reljef. Na moru na mjestima gdje je plima velika crta se cijeli prijelazni pojas. Močvarno područje je iscrtano crticama.

 

c) Prikaz raslinja i geološkog sastava područja

 

Ovakva područja se prikazuju ako su u mjerilu zemljovida veća od 4 mm2. Površine obrasle niskim raslinjem su bijele boje s odgovarajućom oznakom, a površine obrasle visokim raslinjem zelenom bojom i pripadajućom oznakom. Područje obraslo nekom kulturom je omeđeno linijom, a ako nije točna granica onda se iscrtava crticama ili bez. Oznake unutar površina se crtaju crnom ili zelenom bojom. Kod većih mjerila ispisane su i neke vrijednosti vezane za raslinje. Tako se kod šuma ispisuje sastav šume, visina drveća,  prosječni prsni promjer i gustoća šume. Geološki sastav tla se označava samo kod većeg kompleksa pustinja, kamenja, slanog tla, živog pijeska i slično.

 

Prikaz društveno-zemljopisnih elemenata

 

Prikaz naselja i objekata od posebnog značenja se tek u suvremenim zemljovidima počelo prikazivati tlocrtom. Na topografskim zemljovidima većeg mjerila prikazana su sva naselja. Naglašeni su objekti od posebnog značenja kao što su religiozni objekti (crkve, džamije, groblja, ruševine, stadioni) ili izvan naselja pojedinačni objekti (salaši, lovačke kuće, planinarski domovi, pastirske kolibe). Osnovne karakteristike oblika naselja na karti su predstavljene približno. Pojedinačni, manje značajni objekti su reducirani. Objekti značajni za orijentaciju (crkve, stupovi, visoke zgrade) potpuno su točno nacrtani. Crtež obuhvaća položaj, veličinu i oblik naselja, raspored ulica, trgova, puteva, mreža za komunikaciju i raspored značajnih objekata u naselju kao i povezanost naselja s okolnim zemljištem.

Prikaz komunikacija se radi posebnim oznakama. Željezničke pruge se crtaju crnom crtom koja s okomitim crticama prikazuju o kakvoj se prugi radi. Šumski puteljci se označavaju crnom bojom od točkica do crta što prikazuje veličinu i značaj puta. Asfaltirane ceste su označene crvenom bojom i pokraj njih je na većim mjerilima ispisano i o kakvoj cesti se radi te koje je širine. Dalekovodi i telefonski stupovi su označeni crnom linijom, često su označeni i svi stupovi s pripadajućim elementima (dalekovod sa ucrtanim simbolom groma i sl.) Posebni elementi kao što su vijadukti, mostovi, nasipi i slično imaju svoje oznake. Na većim mjerilima se piše i kolika je visina nasipa, visina željezničkog nasipa, karakteristike mosta i sl.

Prikaz industrijske djelatnosti obuhvaća oznake za industrijska i zanatska poduzeća od društvenog značenja. Prikazuju stupanj privrednog razvoja određenog područja, objekte kao što su elektrane, tvornice, pilane, ciglane, rudnici, mlinovi itd. Oznake za te objekte ne prikazuju njihovu veličinu, već samo njihov položaj.

Prikaz društvene djelatnosti postoji kod većine topografskih zemljovida, a ono obuhvaća objekte kao što su: uprava, zdravstvo, toplice, školstvo, sudstvo, TT promet itd. Posebnu grupu čine oznake za upravno-političke granice. One se crtaju crnom isprekidanom crtom (crta-točka) uz koju je povučena debela crvena crta.

 

Ostale oznake

 

Natpisi. Pravilan i točan zemljovid izgubio bi svoju vrijednost kada bismo uklonili natpise koji su od velikog značenja za razumijevanje zemljovida i topografsku orijentaciju. Natpisi umanjuju preglednost zemljovida jer zbog njih ispuštamo druge oznake. Natpisi su u crnoj boji, a imena hidrografskih objekata su u plavoj boji. Veličina slova naglašava važnost objekta.

Topografske oznake. Manje objekte na zemljovidu crtamo tako da upozorimo samo na njihov raspored i položaj, ali ne i na dimenzije. Kod objekata prikazanih pravilnim geometrijskim oblicima (krug, kvadrat, trokut, pravokutnik) samo se središnja točka poklapa s objektom u prirodi. Topografske oznake su dogovoreni simboli koji predstavljaju različite objekte na terenu. Prilagođene su mjerilu i objašnjene u legendi.

Topografska imena obuhvaćajku imena topografskih elemenata Zemljine površine, koji se zbog svog značenja izdvajaju, odnosno su od velike važnosti za orijentaciju.

Topofografski znakovi su posebno prikazani ovdje.

 

Elementi okvira zemljovida

 

Unutarnji okvir zemljovida čine podaci o zemljopisnim koordinatama, grafička i brojčana oznaka mreže pravokutnog koordinatnog sustava. Na zemljovidima velikog mjerila nalaze se i podaci o pravcima najznačajnijih puteva.

Vanjski okvir zemljovida sadrži elemente koji nude potrebne podatke o zemljovidu i njegov su nužni dio. To su: elementi koji se upotrebljavaju za mjerenja na zemljovidu (brojčano, grafičko i neposredno mjerilo, podatak o ekvidistanci, nagibno mjerilo, koordinatomjer, podatak o veličini magnetne deklinacije i njena godišnja pomicanja, veličini meridijanske konvergencije itd.), podaci o projekciji u kojoj je zemljovid izrađen, podaci o početnom meridijanu, oznaka lista zemljovida, napomene izdavača (izdavač, godina izdanja, godina mjerenja, godina reambulacije, stupanj tajnosti itd.), katkad legenda upotrebljenih topografskih oznaka i drugi podaci koji bi mogli biti korisni pri upotrebi zemljovida.

 

Podjela zemljovida na listove

 

Zbog toga što bi zemljovidi velikih mjerila zauzimali previše prostora, izvršena je podjela na listove. Sistem podjele zemljovida nije proizvoljan već je točno određen. Kod starijih zemljovida početni meridijan je pariški, a kod novijih grinički (Greenwich). Kod nas se koristi grinički meridijan kod kojeg je osnovna podjela na zemljovide 1:100000. Svaki takav zemljovid je nazvan po najvećem mjestu kojeg podjela obuhvaća i dodan mu je redni broj podjele. Npr. Zagreb ima pridodan broj 320, Ivanić Grad 321, Bjerovar 322 itd. Svaki taj zemljovid mjerila 1:100000 se dijeli na 4 zemljovida mjerila 1:50000 kojima se još pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1 (320-1), Zagreb 2 (320-2) itd. Opet se svaki od tih zemljovida mjerila 1:50000 dijeli na još 4 zemljovida mjerila 1:25000 kojima se opet pridodaju brojevi od 1 do 4. Npr. Zagreb 1-1 (320-1-1), Zagreb 1-2 (320-1-2) itd. Podjela je prikazana na slici.

 

 

 

Template Design free joomla templates

park1940300
park2940300
park4940300
park5940300