Koliko je teško žabu u vodu natjerati, toliko je i mene bilo teško nagovoriti na uspon na Biokovo iako je velika vrućina i na tv-u savjetuju da se klonimo napora, držimo hlada i pijemo puno tekućine, a odmah zatim (gle slučajnosti) puštaju reklame s hladnim pivom.

Naime jedan poznanik mi je predložio da se popnemo na Sv. Juru (1762 m.n.v.), najviši vrh Biokova, jer mu je to velika želja i dogovor je pao. Bilo je još kandidata za uspon, ali po običaju dan dva prije nađu neki izgovor (vjerojatno pod utjecajem onih reklama za pivo), tako da smo ostali samo nas dvojica. Startamo ujutro iz sela Milići (480 m.n.v.) pokraj Zagvozda, sa ruksacima punim vode i sa pojačanim mjerama zaštite od sunca, jer pretpostavljam da će biti pakleno vruće. I dok gazimo biokovski krš, pozorno gledajući u tlo ispred sebe zbog mogućeg susreta sa zmijama, znoj već toliko kapi da za nama ostaje mokar trag. Zastajemo često i pijuckajući vodu radi sprečavanja dehidracije, tješim kolegu da ćemo uskoro ući u šumu pa će biti lakše, ali u šumi nije bilo neke razlike. Tek na visini od 1400m počinje puhati osvježavajući povjetarac, te oblačimo duge rukave, ali ne zbog hladnoće već zbog dodatne zaštite od sunca koje neumoljivo prži. Nakon 4 sata teškog uspona  konačno smo na vrhu, gdje je gužva zbog puno turista koji su došli vozilima diviti se Biokovu i prekrasnom pogledu kako prema kopnu tako i prema moru i otocima. Vidjevši da pijemo vodu,jedna gospođa nas pita malo za dijete, i nakon što smo napili dijete objašnjavamo gospođi da smo došli pješice, a ona nam višestruko zahvaljuje gledajući s nevjericom u pravcu Zagvozda, našeg polazišta. Nakon ručka odmora i slikanja, krećemo na 3 sata dug silazak s ove dalmatinske planine. Pri kraju staze pijem zadnje zalihe vode i računam da sam popio 5,5 litara tekućine i govorim sam sebi da više neću dolaziti na Biokovo ljeti, a onda se sjetim da sam to govorio i lani i preklani u isto vrijeme. Ubrzo smo bili u Zagvozd, i dok pijemo hladno pivo u hladovini kafića, vidim da nas ljudi sa znatiželjom gledaju, dijelom što smo izgledali iscrpljeni ali i zbog neobičnog naglaska mog suputnika Zvonke koji nije iz naših krajeva iako sada živi u Posušju. Krećemo kući sretni i zadovoljni što je sve prošlo OK, odnosno bez  dehidracije, opeklina od sunca, ozljeda i bez susreta sa zmijama i usput razgovaramo i dogovaramo neke nove uspone.