Nije trebalo dugo da se opet vratimo toj mitskoj planini, planini koja mami svojom čarobnom ljepotom i posebno svojom tajnovitom dušom, a i usponi na južni Velebit s morske strane su poseban izazov za nas planinare. Iako je više članova najavljivalo da će se priključiti ovoj turi, tek nas dvojica krećemo u rano nedjeljno jutro na trosatnu vožnju do Velikog Rujna iznad Starigrada.

Odavde kreće naš planinarski uspon preko Stražbenice, gdje se nalazi prekrasan šumski izvor, zatim se uspinjemo uz strme stijene Velebita do Buljme, gdje izlazimo na visoravan Struge. Nakon odmora kod skloništa na Strugama, krećemo do obližnje čatrnje na Marasovcu, odakle se oštrije penjemo prema Babinom vrhu. Još malo zamornog krivudanja velebitskim vrhovima i nakon 4,5 sata zahtjevnog uspona, dolazimo na Vaganski vrh, koji je sa svojih 1757 metara najviši vrh Velebita. Dobro nam je došao malo duži odmor i ručak na vrhu, jer iako nije tolika vrućina, bila je nekakva sparina i zrak je bio težak, što nas je uz 900 metara svladane visinske razlike i 10 kilometara puta, još dodatno iscrpilo. Unatoč svemu uživamo u prekrasnom pogledu na Gospić i Liku na sjeveru, te Zadarsko primorje sa otocima na jugu. Sjedili smo i uživali na vrhu, ali ne dugo jer čekao nas zahtjevan put prema nazad. Nizbrdo smo ipak išli malo lakše i brže unatoč sve većoj vrućini, tako da smo kod auta na V. Rujnu bili već u 17 sati. Odatle smo požurili strmim i uskim, dijelom makadamskim, a dijelom asfaltnim putem do Starigrada, gdje uz pizzu i hladno pivo, nazdravljamo Velebitu i obećavamo da ćemo doći opet.